Jebo sad hiljadu dinara

Tada mu je opet palo na pamet: razmišljao je, istina, često o tome i prije nego što su se našli usred minskog polja nadomak Musemića, ali sada, baš u ovom trenutku – ležeći na trbuhu u oštroj, sparušenoj travi Suhodola, dok mu se niz nos cijedio vreli znoj, a Zagor mu glasnim šaptom psovao majku osamsto hiljada puta – Pako ni na što drugo nije mislio nego na onaj dan prije godinu i četiri mjeseca kad mu je Ćorava Žuža dala šteku pall malla i kad je trebao samo ostaviti onaj jebeni kusur od jebenih hiljadu hrvatskih jebenih dinara. Tada, u tom času, a on ga pamti kao da je bio jutros i pamtit će ga sasvim sigurno dok je živ – jer živjet će, kako stvari stoje, još najviše dva-tri dana – njegov se život dijelio na dva kolosijeka, i on je izabrao krivi. Samo da je rekao »u redu je, tetka Žužo!«, ne bi danas pasao suhu travu u minskom polju usred Suhodola, već bi bio kompjutorski programer u nekoj mirnoj četvrti Philadelphije, s tri i pol tisuće dolara plaće, podstavljenom kožnom jaknom i velikim crnim labradorom na suvozačkom sjedištu landrovera... samo da je rekao »u redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!«
«Jebo sad hiljadu dinara» – roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini – još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale.